Angelina Jolie želi da promovira BiH kao centar edukacije??
Kažu mediji da Angelina Jolie želi da promovira BiH kao centar edukacije. Centar čega? Kakve edukacije?
U BiH je najmanje 20% stanovništva nepismeno (više-manje).
Postoje najmanje tri sistema osnovnog obrazovanja, na različitim "jezicima" (koji su neprirodni za svu tu djecu, jer niko u BiH ne koristi toliko ekavice, turcizama i "čimbenika"), ali sa istim ciljem; polarizacijom i trovanjem mladih umova koji će odrasti i još više utvrditi podjele, sve samo u korist vladajuće oligarhije nacionalista svih strana.
Seksualnih usluga u zamjenu za ocjenu ima čak i na pravnim(!) fakultetima, dok takozvani "profesori" kradu tuđe stručne knjige i veoma loše ih prevode i prodaju studentima kao svoje. To rade dok ne traže od studenata pare za ocjenu, čak i ako student/-ica zna sve na pamet.
- Nisi položila.
- Možete li mi reći gdje sam pogriješila?
- Nisi nigdje.
- ??
- Nisi nigdje pogriješila, ali nisi položila.
O kakvoj je to edukaciji riječ? Jedino što meni pada na pamet je edukacija Oružanih Snaga BiH, koje će se slati na mjesta kao što su Irak i Afganistan. A tu edukaciju svakako vrše amerikanci...
Lijepa zamisao, nema šta. Ali nešto ovdje ipak ne izgleda sasvim u redu. Spominju se Srbi, Hrvati i Muslimani. Čak se ne koristi ni izraz "Bošnjaci", nego baš "Muslimani". Malo sam razmislio šta to treba da znači i došao do zaključka da bosanskohercegovačka ili samo bosanska nacija ne postoji. Više službeno ne postoje Bosanci, to svi znamo, takvo je stanje od Dayton-a. Ali ipak u ovom slučaju reći "Muslimani" je neprikladno, jer muslimani nisu samo stanovnici/žitelji BiH i Sandžaka, nego su religijska grupa koju čini oko milijardu stanovnika planete zemlje, iako nisu svi prakticirajući, daleko od toga.
Počinjem malo da shvatam zašto Hrvati, a možda pogotovo Srbi, nemaju lojalnost prema BiH, prema državi u kojoj žive, a možda čak i poriču postojanje Bosne i Hercegovine kao države sa vijekovima/stoljećima dugom (h)istorijom. Rat, nacionalizam, propaganda, sve je to imalo svoj utjecaj, ali mislim da tu ima nešto dublje, nešto na što niko ne misli jer je tako prirodno postalo, to čuči latentno u svim ljudima sa naših prostora.
Problem je istorijsko nepostojanje bosanskohercegovačke ili bosanske nacije, kao države i pogotovo kao naroda. Kada je kraljica Katarina Kosača pobjegla od Osmanlija, a djeca joj ostala i bila ili ubijena ili odgojena kao Turci, tada je završena priča o Bosni. Bosna je postojala nekoliko vijekova/stoljeća kao neka vrsta regije, provincije, teritorije Osmanskog Carstva (Bosanski Vilajet, Sandžak Bosna, bosanski pašaluk), ali ko su bili ljudi u njoj? Ko su bili stanovnici Bosne? Oni koji su prešli na Islam su se automatski nazivali Turcima, ali taj naziv se nije koristio za "prave" Turke iz Turske, za Osmanlije; za njih se koristio naziv "Turkuši". To je ta distinkcija: domaći su Turci, Osmanije su Turkuši.
Dakle, oni koji su prešli na Islam, a to je vremenom postao veći dio stanovnika tadašnje Bosne, nisu se zvali Bosancima. Istovremeno, katolici i pravoslavci su zadržali nazive svojih nacija, jer oni nisu uzeli religiju okupatora, nisu prihvatili njihovu naciju na isti način kao što su to učinili ljudi koji se danas nazivaju Bošnjacima, tako da su oni i dalje ostali Srbi, odnosno Hrvati.
Na taj način su Srbi i Hrvati mogli zadržati tu svoju nacionalnu "etiketu", dok naziv "Bosanci" vjerovatno nije bio mnogo korišten. A onda je Osmansko Carstvo palo i vlast je preuzela Austrougarska. Nisam toliko upućen u to vrijeme i kako su se nazivali koji narodi, ali i tu je Bosna bila samo dio većeg Carstva. Da li su se tada muslimani nazivali samo Muslimanima ili Bosancima, Austrougarima, ili su možda nastavili da koriste naziv Turci? To za sada ne znam, a iskreno, nemam vremena da toliko učim istoriju.
Jedno je sigurno, a to je da se tim putem, uz skoro 500 godina turske vladavine, izgubio naziv "Bosanac", jer Bosna (i Hercegovina) nije postojala ni u Austrougarskoj, ni u Kraljevini Jugoslaviji. Tek se nakon Drugog Svjetskog Rata Bosna i Hercegovina ponovo pojavila na karti kao jasnije određena teritorija, nakon više od 500 godina, a samostalnost je konačno ponovo stekla tek 1992. godine. U međuvremenu su u BiH nastavili živjeti ljudi koji se vijekovima nazivaju Srbi, odnostno Hrvati, dok muslimani i jevreji u BiH nisu imali tu vrstu nacionalne odrednice. Jevreji svakako nisu nikada imali svoju nacionalnu državu na našim prostorima, zato se u svim državama bivše Jugoslavije vode kao manjina na jedan ili drugi način, kao nacionalna, etnička ili religijska manjina.
Kroz tu i takvu istoriju je vjerovatno bilo teško, a malo i neprirodno, Srbima i Hrvatima da se smatraju ili nazivaju Bosancima, bez drugih nacionalnih dodataka. Da je SFRJ duže trajala, vjerovatno bi naziv "Bosanac" bio čvršći nego što je danas, ali o tome možemo samo da spekuliramo.
Osim same činjenice da je se rat 1990-ih godina vidio uglavnom na etničkoj osnovi, nepostojanje nacionalnog naziva "Bosanac (i Hercegovac)" objašnjava nedostatak lojalnosti Hrvata i Srba svome zavičaju, bivšoj republici a današnjoj domovini. Za vrijeme SFRJ, kao i danas, je naziv "bosanac" ili "hercegovac" označavao stanovnika/žitelja jedne ili druge regije (isto kao na primjer naziv crnogorac), dok su kroz istoriju nazivi "Srbi" i "Hrvati" postali ne samo regionalna nego i etničko-nacionalna odrednica koja je uz to i čvrsto vezana uz religiju (pravoslavlje, odnosno katolicizam), dok su se u na primjer Makedonce ili Crnogorce mogle ubrajati Albanske, muslimanske, jevrejske, bugarske i druge manjine.
Naravno, mnogo tome je doprinijela i SDA sa Alijom Izetbegovićem na čelu, koji je prije rata, posebno tokom rata 1990-ih godina potencirao i isticao religiju Islam kao normu bosanskohercegovačkog društva, a religiju i Muslimana/Bošnjaka kao normativnog stanovnika Bosne i Hercegovine, što je na neki način impliciralo da bosanski Srbi i bosanski Hrvati imaju svoje matice domovine, dok je BiH domovina Bošnjaka. To se također može tumačiti kao da su Srbi i Hrvati manjina u BiH, iako velika, i da ne pripadaju BiH toliko kao što joj pripadaju Bošnjaci, a istovremeno postaju dijaspora Srbije, odnosno Hrvatske.
Padom komunizma i raspadom Jugoslavije je nestao identitet Jugoslovena, koji je zamijenjen republičkim, a više etničkim/nacionalnim identitetom. U takvom političkom okruženju nije čudno da je Bosna i Hercegovina bila dovedena u pitanje, jer nije mogla biti nacionalna država (jedna država za jedan narod) zbog tih značajnih manjina Srba i Hrvata u njoj, kao što su Hrvatska i Srbija mogle biti, jer su u svojim državama Srbi i Hrvati činili više od 80% stanovništva.
Vrijeme je da se prevaziđe politika koja gleda naciju kao najznačajniji faktor. Nacionalne države su bile utopija stare Evrope nakon Prvog Svjetskog Rata, a činjenica je da nije postojala ni jedna nacionalna država na tlu Evrope. Svaka država je imala jedan veći ili manji broj nacionalnih manjina; u Njemačkoj je bilo Poljaka, Čeha, itd, Francuska, Belgija i Španija su još više komplikovane, dok su manje nacije morale dijeliti državu, kao Čehoslovačka ili Kraljevina Jugoslavija.
Čista nacionalna država bi jedino mogla biti Andorra, da ima 20 stanovnika umjesto nešto više od 70.000. Vrijeme je da i mi na Balkanu, a pogotovo u Bosni i Hercegovini prihvatimo današnje geografsko stanje država regije i radimo skupa da izgradimo infrastrukturu, ekonomiju i međusobno povjerenje, jer ćemo naša demokratska i ljudska prava, kao stanovnici jedne ili druge države, moći jedino ostvariti kao građani, a nikako kao etnički kolektivi.
Početak rata 1991. godine i vitalni nacionalni interesi
Po popisu iz 1991. godine je u Hrvatskoj živjelo 580.762 Srba, što je činilo 12,2% stanovništva Hrvatske od ukupnog broja od otprilike 4,6 miliona stanovnika. U Bosni i Hercegovini je živjelo 1.369.258 Srba, što je činilo 31,4% od ukupnog broja stanovništva BiH, koji je iznosio 4.377.033 ljudi.
Kao u svakoj drugoj bivšoj jugoslovenskoj republici, i Hrvatska je imala demokratski izabranu vlast, iako je predsjednik i pobjednik izbora bio predstavnik hrvatske nacionalne stranke (Franjo Tuđman i HDZ). U Bosni i Hercegovini su nacionalne stranke također došle na vlast na prvim demokratskim izborima, i iako su formalno bili u alijansi, nisu mnogo sarađivali. Demokratija je bila nešto novo i najjačim strankama je kompromis i dogovor bio nepoznat pojam. Kod nas je demokratija značila da je glas većine jedini ispravan, a kasnije je svaka manjina željela da ima uticaj isti kao i većinsko stanovništvo.
Bilo je logično da u Hrvatskoj upravljaju Hrvati i da stavljaju interese Hrvatske i hrvatskog naroda u prvi plan, jer je broj manjina u Hrvatskoj bio veoma nizak. U BiH je situacija malo drugačija, jer ni jedan narod nije imao značajniju većinu, previše je demografija bila izmješana.
Razumljiv je bio strah Srba od raspada Jugoslavije, jer bi se više od milion Srba odjednom našli u manjini, u drugim državama. Jugoslavija je bila njihova država (kao i svačija druga), i vjerovatno su oni gajili najdužu lojalnost Jugoslaviji, a ratom se ta lojalnost okrenula ka Srbiji, što je u neku ruku i logično.
Razumljiv je bio strah Srba da će u Hrvatskoj biti diskriminirani i stanovnici drugog reda, možda i da će fizički biti proganjani, ubijani. U BiH je broj Srba bio za samo oko 538.000 manji od broja Muslimana (danas Bošnjaka), i sa takvom demografijom bi bilo teže sa diskriminacijom ili tlačenjem.
Nacionalizam i propagande sa raznih strana je činilo svoje, ali najveći problem je nastao kada se Jugoslavija raspala. Čim se Jugoslavija raspala, Srbi su posegli za oružjem. Zašto? Možda zato što nisu željeli da prihvate da su odjednom postali manjina u najmanje dvije različite države, dok tek treću gledaju kao svoju domovinu. U svakom slučaju nisu imali moralno pravo da okrenu oružje u svoje komšije, pripadnike drugih etničkih grupa i da ih ubijaju ili tjeraju u izbjeglištvo. Shvatio bih posezanje za oružjem da su sačekali da vide kakav će život za Srbe biti u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Da su čekali nekoliko mjeseci, pa možda i godinu, dvije, i da su tada vidjeli da JESU diskriminirani, da JESU postali stanovnici drugog reda, da JESTE bilo nacionalno motivisanih ubistava ljudi (ubijani samo zato što su Srbi), onda bi imali pravo da se brane. A desilo se to da nisu željeli da prihvate stvarnost kakva je bila, nego su se trudili iz petnih žila da ostanu uz Srbiju u nekoj manjoj Jugoslaviji, ali da su još uvijek svi Srbi "pod istim krovom".
U cijeloj bivšoj Jugoslaviji je izabrana demokratska vlast. Kada je Hrvatska proglasila samostalnost, hrvatski Srbi su automatski postali građani Republike Hrvatske. I kao takvi su trebali da traže svoja prava. Bilo kakav nemotivisan stepen diskriminacije vlasti ili naroda naspram hrvatskih Srba se ne bi mogao opravdati ni u Hrvatskoj ni na internacionalnom nivou, niti bi se mogao tolerisati, jer jedna država nema pravo da diskriminira svoje stanovnike, a istovremeno ima obavezu da štiti sve svoje stanovnike, bez obzira na etnicitet, religijsku pripadnost ili bilo koju drugu specifičnost.
Dakle, prava Srba kao ljudi i svih drugih stanovnika Hrvatske i Bosne i Hercegovine su mogla biti zadovoljena da Srbi sa raspadom Jugoslavije nisu posegnuli za oružjem. I šta smo na kraju rata dobili? Dobili smo više-manje etnički čistu Republiku Hrvatsku, sa samo 4,5% stanovništva srpske nacionalnosti. Dakle broj Srba se u Hrvatskoj prepolovio.
Zato smo dobili Bosnu i Hercegovinu, koju njeno ustavno uređenje sprječava da postane stabilna i jaka država koja će osigurati svakome pravo na rad, pravo na život, i slično. Ustav Bosnu i Hercegovinu čini previše nemoćnom za bilo koji ekonomski ili društveni razvoj. Danas imamo Republiku Srpsku na koju Srbi imaju monopol, imamo Federaciju u kojoj 10 kantona funkcioniše djelimično samostalno (a ne funkcioništu baš najbolje), u kojoj nema pravog dogovora ni kompromisa između predstavnika hrvatske i bošnjačke političke elite, i u kojoj je broj Srba i drugih naroda bezznačajan. Osim toga, ratom smo dobili oko 100.000 žrtava samo u Bosni i Hercegovini, a u BiH je mentalno stanje i danas ostalo slično onome prije i tokom rata. Svako vuče na svoju stranu, svaka strana ima svoj plan za Bosnu i Hercegovinu. Srbi pretežno žele samostalnost za Republiku Srpsku ili čak njeno priključenje Srbiji, Hrvati žele nešto slično sa svojim južnim i zapadnim hercegovačkim, i djelimično srednjebosanskim kantonima, dok Bošnjaci žele jedinstvenu državu u kojoj vlada obična demokratija većinskog glasa. Ni jedna od tih nije izvodiva, i šta nam onda ostaje? Vječiti status quo?
Problem je dijeljenje ljudi u primarno nacionalne skupine. Problem je nedostatak građana, jer kao građani bi svi narodi mogli uživati ista prava i isti utjecaj u društvu, svi narodi bi imali iste želje, a to je da imaju ekonomske mogućnosti da sebi priušte samostalan život, da rade, idu na odmore, žene i udaju se, imaju djecu... TO je najvitalniji interes, to je u interesu građana, to je jedini istinski interes, dok je "vitalni nacionalni interes" bacanje prašine u oči i zloupotrebljavanje ustavnog poretka, tako da političke elite jednostavno neće nikada izgubiti izbore, ma koliko god nesposobni, korumpirani i neučinkoviti oni bili.
Vitalni građanski interes je dio temeljnih ljudskih prava, gdje su prava svakog građanina/stanovnika/pojedinca uvažavana, a ako su prava istog pojedinca kršena, ta osoba ima mogućnost da se obrati pravosudnim organima koji će, ako neovisno posluju, uvijek kazniti vlast koja krši ljudska prava. A ako su pravosudni organi marioneta vlasti, postoje internacionali pravosudni organi, kao na primjer Evropski Sud Pravde, Evropski Sud za Ljudska Prava i slični. U istinskoj demokratiji stanovnici uvijek imaju mogućnost da se brane od fizičkog, materijalnog ili bilo kog drugog nasilja države. Današnja BiH nije demokratija, nego je naciokratija, zato što u politici ne postoji zastupništvo za sve stanovnike BiH, nego se u institucijama zastupaju samo tri etničke grupe kao kolektivi, uprkos raznovrsnosti unutar tih kolektiva. Od 1000 ljudi, nebitno kojoj etničkoj grupi pripadali, ima najmanje 100 unikatnih potreba, što znači da je nemoguće zadovoljiti potrebe "svoga naroda", dakle ljudi kao pojedinaca, ako se svaka politička odluka svodi na kolektivnu sliku tog istog naroda. U takvom političkom sistemu su svi stanovnici gubitnici, dok političke elite i kriminal najbolje posluju.
Da li sada treba odvojiti Republiku Srpsku od BiH i Hrvatima dati jedan dio Hercegovine, a Bošnjacima ostaviti njihovu malu državu da bi svi bili sretni? Koliko bi snažne i uspješne bile takve države? Koliko bi samo RS mogla sama, bez pomoći Srbije ili Rusije da pomogne svojim stanovnicima u ostvarivanju temeljnih ljudskih prava, kao što je pravo na rad? Evropska Unija nije samo unija evropskih država sa zajedničkom valutom i centralizovanom vlasti. U Evropskoj Uniji je regijama dat veliki značaj. Bez regionalne saradnje, bez regionalno specifičnih projekata nema ni regionalnog razvoja, niti ima razvoja Evropske Unije i država unutar nje.
Na temi dana državnosti priča naravno mora da skrene na rat, na ko je ustvari bio dobar a ko loš... Klasika. I uvijek se generalizira "šta ste vi radili", "šta vi radite", "kako se vi ponašate"...
Na svakoj strani je bilo ratnih zločina i svi moraju odgovarati za svoja zlodjela, mada će na kraju to biti tek rijetki pojedinci. Što se tiče rata BiH-Srbija, tu nema spora da je postojao srbijanski plan da se od BiH oduzme barem dio teritorije, mada valjda nije prošlo kako je zamišljeno. Što se tiče rata RH-BiH, tu je malo teže, ali s obzirom na Tuđmanove izjave o teritoriji RH i o slanju vojske u BiH, i sama činjenica da su hrvatske vođe u BiH uspostavili svoju republiku HZHB, ne izgleda dobro za Hrvate.
Ali previše je komplikovan rat. Nakon nekog vremena je svako stajao uz svoje, svako je bio na svojoj strani, svako je slušao upute koje su dolazile iz političkog vrha svoje strane. U onakvom haosu je Srbima u mnogim dijelovima BiH bilo prirodno da se izvuku i da podržavaju Republiku Srpsku, Hrvatima je bilo prirodno da se bore za svoju HZHB, a samim tim možda i za Hrvatsku, jer u tom opštem haosu i ludilu je bilo nemoguće znati šta je ispravno, šta je normalno.
Sada kada imamo malo bolju istorijsku perspektivu i što je najvažnije imamo i neovisne izvore informacije, ne možemo više potezati za činjenicama koje svi nazivamo "svi mi imamo svoju istinu". Jer na kraju krajeva postoji samo JEDNA objektivna istina, koliko god bila komplikovana.
Objektivnu istinu možemo počneti sagledati u slučaju Prlić, Praljak i ostali na ICTY. Balans naoružanja HVO-ARBiH je bio značajno u korist HVO-a u januaru 1993. godine, što se na kraju i vidjelo na terenu; dio grada koji je danas Gornji Vakuf je bio skoro sasvim demoliran, svaka kuća i zgrada je bila oštećena, dok u dijelu koji je danas Uskoplje su najviše stradale muslimanske kuće i crkva. Ali u ratu svakako ima žrtava na svim stranama, bez obzira o kakvom ne-balansu vojne snage se radi. Ja razumijem da su mnogi Hrvati u Uskoplju izgubili svoje najbliže i da nisu svi ni bili vojnici. Iz statistike Istraživačko dokumentacionog centra možemo vidjeti da je nešto više od 100 Hrvata iz GV poginulo tokom rata. Nije ni to malo za jedno tako malo mjesto. Vidio sam i ja srušene, uništene hrvatske kuće u pretežno muslimanskim selima, gdje su se nakon nekoliko godina vlasnici tih kuća prestali vraćati da sagledaju štetu ili da posjete svoje njive. Zašto se nisu vratili na svoja ognjišta, zašto im se nisu kuće ponovo pravile, to ne znam. Bio sam svjedok jednog susreta starijeg hrvatskog para i starijeg muslimanskog, to jest bošnjačkog čovjeka prije nekoliko godina. Bili su prije rata komšije, razdaljina između kuća im je bila najviše 200 metara, za uskrs je baba donosila djeci ofarbana jaja, za bajram se njima nosile baklave, hurmašice ili šta li već. U tom sustretu nije bilo netrepeljivosti. Sjećam se da je stari bračni (hrvatski) par, da su govorili o povratku i ponovnoj izgradnji svoje kuće, dok im je stariji čovjek, Bošnjak govorio "nećete se vi nikad vratiti". Kao da nije vjerovao da oni baš žele da se vrate, a isto tako je malo zvučilo kao da im je želio reći "bolje vam je da se ne vraćate, jer vam ovdje nije mjesto", ali bez ikakvih prijetnji. Da su se vratili, sigurno bi bilo sve ok, samo ne bi imali nikakve komšijske odnose sa ljudima u selu, sigurno ne prvih nekoliko godina. Razumijem i tog starog bošnjačkog čovjeka u neku ruku jer je i on u ratu izgubio najmanje dva člana iz najbliže rodbine, i sam je bježao iz sela preko planine kada su HVO napadali, i sam je jednom prilikom bio ranjen, a cijeli rat je bio penzioner i civil.
Dakle, "svi mi imamo svoju istinu". Ne samo "ja", nego i "on", i "ona"... Važno je samo jedno pitanje, ali da sebe svi iskreno pitamo i da SEBI iskreno odgovorimo. Za šta smo se borili? Onaj ko je bio u ARBiH, da li je se borio za BiH? Za svoju porodicu koja je bila i ostala u GV? Za SDA? Za cjelovitu BiH, državu svih njenih naroda i narodnosti, kako su to u bivšoj Jugoslaviji nazivali, ili za BiH, državu u kojoj ipak "mi" trebamo biti glavni? Da li se borio za islamiziranu ARBiH i neravnopravnu državu? Onaj ko je bio u HVO, je li se borio za jedinstvenu, cjelovitu, za sve narode ravnopravnu BiH? Je li se borio za HZHB ili za Republiku Hrvatsku i Tuđmanove ideje? Da li je tad, da li sad i da li je ikad smatrao BiH njegovom domovinom, i da li se sjeća kada mu je u njegovom srcu domovina postala Republika Hrvatska, ako se to uopšte desilo?
I svi neka se zapitaju šta je značio rat protiv svojih komšija, rat protiv bivših kolega sa poslu, sa kojima se išlo na izlete i seminare, na sastanke, kojima se nekada išlo i na sijelo, u goste, čija su djeca zajedno išla u školu i zajedno imala priredbe? Otkud odjednom nepijateljstvo? Da li je uvijek tajno neprijateljstvo tu postojalo? Ja mislim da nije, nego tek kada je nastala predratna kriza, tada smo se počeli dijeliti, tada je počela sumnja da raste. Ali slobodno recite šta mislite. Najvažnije je da sebe iskreno pitate i da sebi iskreno odgovorite. Počnite od sebe, jer "neprijateljima" sigurno nećete ubijediti u vaše mišljenje, koliko god ispravno i istinito iz vaše perspektive ono bilo.
Svako je izgubio nekoga i to je dio onoga "svi mi imamo svoju istinu". Bošnjaci u GV moraju da se upitaju kakvu BiH i kakav GV oni žele. Da li žele "staru, dobru" cjelovitu BiH? Da li u vašoj viziji BiH svi stanovnici imaju ista prava i iste slobode, uključujući i Rome? Hrvati se moraju upitati da li je GV-Uskoplje njihov dom, i da li žele da taj njihov dom bude na teritoriji BiH ili na teritoriji Hrvatske? Da li smatraju tu zemlju samo hrvatskom zemljom, iako se ta zemlja nalazi u BiH? Kakvu BiH, kakav GV-U žele Hrvati?
Tamo gdje ljudi generacijama žive i umiru, to je njihova zemlja, a politika je ta koja vrši promjene definicije i naziva te zemlje, što dovodi do neslaganja, nesuglasica, razdvajanja ljudi, do konflikta, i u najgorem slučaju do oružanog sukoba. Pitanje je samo koji pogled na teritoriju i na društveno uređenje imate, i koja prava dajete ljudima koji pripadaju drugoj etničkoj grupi?
Što se tiče civilnih žrtava, da li vam je žao jedni drugih? Da li vam je žao nedužnog djeteta od 9, 10 ili 12 godina, koje pripada onoj drugoj etničkoj grupi, dakle neprijateljskoj strani, a koje je ubijeno snajperom ili granatom? Da li vam je iskreno žao? Da li vam je žao djece čija je majka ubijena? I tako dalje... Da li imate suosjećaj sa nedužnim žrtvama one druge strane? Što se vojske tiče, vojska uvijek gine, iako nije nikakva utjeha i ništa manje ne boli. Ali svaka civilna žrtva je zločin, i pitajte se da li iskreno osuđujete zločine i žalite žrtve one druge strane, bez da u istom dahu spominjete šta su "oni" radili "nama"?
Svakako na svijetu ima previše mržnje, pa tako i u našem malom gradu; odrasli ljudi koji napadaju i djecu pri povratku iz škole, djeca u školi koja se međusobno gađaju kamenjem ili vuku noževe jedni na druge, mladi koji se sastaju na "liniji", u blizini fontane da raščiste neke račune... A ima li bar malo otvorene i iskrene diskusije? Ima li sa hrvatske strane bar malo žaljenja što je "muslimanski" dio GV gotovo sravnjen sa zemljom početkom 1993. godine, i za sve nevine civilne žrtve, pa i za sve žrtve vojnike koje su poznavali? A ima li sa Bošnjačke strane žaljenja što ima i pripadnika ARBiH i Zelenih Beretki koji su maltretirali pa čak i ubijali hrvatske civile, palili kuće? Je li vam žao što ste morali pucati na stare komšije, kolege, pa i kumove, prijatlje?
I šta smo na kraju postigli? HZHB ne postoji. Ne postoji ni BiH u kojoj dominiraju muslimani, ili Bošnjaci, a što je najgore ne postoji ni ona jedinstvena BiH koja je za sve slobodna i gdje se niko ne treba osjećati kao stranac ili neprijatelj, gdje niko ne treba da strahuje ako se slučajno nađe na pogrešnoj strani linije.
Šta god da se desilo, rezultat je pred nama. Svi smo gubitnici. Da li sada na kraju trebamo jednom za svagda da se obračunamo i istrijebimo jedni druge, ili trebamo da pogledamo istinu u oči, da saslušamo jedni druge, da budemo iskreni jedni prema drugima i iskreno damo i primimo saučešće, i da jednom za svagda zakopamo ratnu sjekiru, da naši potomci za 30, 50, 100, 200 godina budu ponosni na svoje pretke što su uspjeli prevazići ideološke nesuglasice, uvidjevši da smo više bliski i slični jedni drugima nego što smo slični istim dvijema grupama ljudi iz Jablanice, Mostara, Travnika ili Banja Luke? Našim potomcima bi bilo drago da znaju za istoriju u kojoj smo shvatili da generacijama, vijekovima/stoljećima dijelimo isti zavičaj, iste načine, istu kulturu, istu zemlju, istu vodu, isti zrak, isti mentalitet, iste šume, iste livade i ista brda po kojima se krećemo, da gledamo u isto nebo i divimo se istim zvijezdama iz iste perspektive, a nekad se plašimo iste oluje, pljuska, grmljavine.
Šteta je nanesena, krajnje je vrijeme za njeno saniranje. Iskreno sebe pitajte i iskreno sebi odgovorite koliko žalite što GV-U nije dio Republike Hrvatske ili nekakve druge BiH u kojoj nema drugih etničkih grupa sem Bošnjaka. Ako iskreno žalite što GV-U nije dio Hrvatske bez Bošnjaka ili dio BiH bez Hrvata, onda imate problem, a zajedno sa vama ga imamo i mi, nebitno koje nacionalnosti bili. Ako smo se nešto naučili od rata, to je da nikad nema pobjednika. Nikad! I ni jedan jedini ljudski život nije vrijedan ideologije ili teritorije. Da smo svi zajedno stali na "liniju" kada su ubili Zvonimira Fontanu, da smo svi stali na "liniju" zajedno, pomiješano kada su došli vojnici iz drugih mijesta i odbili da ratujemo jedni protiv drugih, tada istog trenutka bi ušli u legendu. Niko ne bi mogao ubiti nekoliko hiljada ljudi od kojih se ne zna koji su naši a koji njihovi.
Koliko god da sve što se desilo u ratu (ali i poslije) boli, moramo progutati tu gorku pilulu i pomiriti se. Alternativa tome je samo nova neprijateljstva, nova ubistva. Ne vrijedi Sjeverna Irska, Palestina, niti bilo koji Kirgizistan, bilo koje Kosovo prolivene krvi. Zemlje će uvijek biti, a ljudski život, koji ima neopisivu vrijednost, je veoma lako ugasiti.
Budite iskreni prvo prema sebi pa onda jedni prema drugima.
U religiji postoji dihotomija dobra i zla. Ne, nije riječ o Bogu i Đavolu, riječ je o ljudima. Ta dihotomija religije se sastoji u tome da su ljudi potrebni Bogu više nego Bog ljudima. Postoje institucije koje stoje za sve božje dobro i kojima su potrebni sljedbenici. Obični smrtnici. Ljudi koji će preko Njih, preko vođa religijske institucije slušati božje zapovijedi i biti dobri, moralni i primjerni, ne samo božje sluge i robovi, nego i ljudi. To je idealna slika svijeta u kome su svi ljudi jednaki, u kome svi ljudi vjeruju u istog Boga, u kome vlada božanstveni mir po božjim zakonima.
Međutim, stvarnost izgleda drugačije. Filozofski rečeno, postoji isto toliko Bogova koliko i ljudi na svijetu, s tim da svaki pojedinac gaji neku svoju sliku Boga, sa ličnim i jedinstvenim emocijama naspram božjeg veličanstva (ili nepostojanja). Među organiziranim religijama danas postoji na desetine ogranaka i sekti raznih veličina. Božja riječ ne može ujediniti sve hrišćane, jevreje, muslimane. Može se slobodno reći da je to stvar tumačenja. Svete knjige imaju mnogo teksta u sebi, mnogo paradoksa, mnogo dijelova gdje se govori jedna stvar, a zatim se na drugom mjesto kaže, ako ne suprotno, onda drugačije. Bog vas voli bezuslovno, ali ako ne vjerujete mrzi vas i kaznit će vas.
Racionalno gledajući religiju, ona je tu postavljena da bude instrument kontrole nad ljudima. Ljudi su biološki stvoreni za sujevjerje. Naučno je dokazano da se posebni dijelovi mozga stimuliraju kada se radi o „misticizmu“, o Bogu, duhovima, predcima i slično. Tokom razvoja društava, kraljevina, bilo je potrebno organizirati ljude pod jednog vođu, i obično su kraljevi smatrani postavljenim tu od Boga. Od starih Egipćana do srednjevjekovne Evrope, pa i kasnije, su kraljevi svoju vlast dobivali isključivo kroz lojalnost prema određenom Bogu. Time su dobivali i vojnike za ratove, sljedbenike čijim su radom financirali te ratove, ali i palače, bogomoljke, i tako dalje.
Francuzi, Nijemci, Englezi, kroz historiju Evrope su ratovali jedni protiv drugih, ali su se ujedinili tokom krstaških ratova. Zar nisu ratovi bivše Jugoslavije bili velikim dijelom religijski ratovi, uglavnom su to postajali što je duže rat trajao? Kada ljudi ostanu bez identiteta, kao što se desilo sa jugoslavenskim identitetom, koji je krajem 1980-ih i početkom 1990-ih postao suvišan, ljudi se daju u potragu za novim identitetom, za novom, specifičnom pripadnošću. Ako se tada ljudi pođu dijeliti po onim stvarima koje ih razdvajaju, umjesto da njeguju onih mnogo više stvari koje ih spajaju, može doći do konflikta, pogotovo ako se u to sve umiješa i priča o teritoriji. Od samog početka (od općih izbora 1990. godine) su političari (i klerici), nacionalne vođe gradili identitet ukorijenjen u naciji, u historiji nacije, u jeziku i religiji. Što je duže vremena prošlo od izbora, uloga crkve je bila sve jasnija i sve važnija. Čak je došla toliko daleko da se ni crkva, to jeste ni jedna religijska institucija, nije oglašavala u vezi ratnih zločina. Religijske institucije se nisu ograđivale od ratnih zločina niti su ih osuđivale, nego su u ratu stajale čvrsto svaka uz svoju stranu, blagosiljajući svoju vojsku i političare, čak i onda kada su ih slali u pokolje nedužnih civila. Svaka religijska institucija je iskoristila rat sa ciljem pridobivanja više pristalica tako što su ujedinjavali „svoj“ narod, nad kojim su činjeni zločini, protiv drugih naroda. Time su i religijske institucije dobile veću političku i ekonomsku moć. Zajedno sa nacionalnom politikom su dobile poslušne sljedbenike, kod kojih ne postoji ni misao o mogućnosti za bilo kakvim protestom. Najbolji sljedbenici su oni koji slijepo slušaju i prate, koji ne postavljaju pitanja da li život možda može biti bolji nego što je sad.
To je ta dihotomija religije. Religija se moli za mir, slobodu i jednakost svih ljudi, religija ujedinjuje ljude, ali ne narode, religija ljude čini poslušnim sljedbenicima, religija radi u ime vlasti (jer vlast može i bez religije ako religija nije poslušna), religija ne osuđuje i ne ograđuje se od zločina počinjenih u njeno ime, s ciljem da se takve stvari više ne dešavaju. Religija je kurva u službi zla, nikako mučenik koji se bori za univerzalnu dobrotu i božju pravdu, što ponavlja u nedogled i što bi ustvari trebala biti.
A pitanje da li Bog postoji ili ne je sasvim druga priča, koja našu stvarnost čini još više sumornom nego što jeste, s tim da nevini ljudi bijahu ubijani i masakrirani u ime nečega što je iluzija. I Bog i nacija su jedna vrsta iluzije, jer svi smo ljudi, svi živimo i umiremo, svi mi imamo nekoga ko nas voli, svi mi znamo što je tragedija. Svi smo samo ljudi na jednoj maloj planeti u svemiru, i to treba biti jedino što je važno...
Na Facebook ima grupa sa imenom 